Brazilski džiju-džicu

Većina predajnih hvatova se može grupirati u dvije velike kategorije: zglobni koštci i gušenja. Poluge tipično nastaju izoliranjem protivnikova uda i stvaranjem poluge s vlastitim tijelom što će prisiliti zglob da se giba izvan normalnog područja kretanja. Pritisak bi se trebao povećavati kontroliranim načinom i biti smanjen kada se protivnik ne može osloboditi iz hvata ili javlja da se predaje. Uobičajeni oblik predaje je tapkati protivnika, strunjaču ili sama sebe nekoliko puta. Verbalna predaja je isto prihvatljiva.

Alternativno, moglo bi se primijeniti gušenje, prekidajući dotok krvi do mozga, uzrokujući nesvjesticu ako protivnik ne želi tapkati. Treći, manje uobičajeni tip predajnog hvata je kompresijski koštac, gdje mišićprotivnika je pritisnut o tvrdu i veliku kost(uobičajeno goljenica ili zglob šake), uzrokujući izrazitu bol protivniku. Ova vrsta koštca često produžuje zglob u suprotni smjer rastavljajući ga.

Dok je većina zglobnih koštaca dozvoljeno, većina natjecanja sprječava ili ograničava neke ili sve zglobne koštce koji obuhvaćaju koljena i kralježnicu. Razmišljanje iza toga je da kutovi manipulacije potrebni da se uzrokuje bol su skoro jednaki onima koji uzrokuju ozbiljnu ozljedu. Zglobni koštci koji zahtijevaju okretanje koljena (zvani okrećući koljenični koštac) su uobičajeno zabranjeni jer uspješno izvršenje poteza skoro uvijek rezultira trajnom ozljedom koja zahtijeva operaciju. Slično zglobna manipulacija kralježnicom je zabranjena zbog opasnosti drobljenja ili pomaknuća kralješka. U Brazilu, određeni koštci koji obuhvaćaju koljena i gležnjeve su dozvoljena samo u natjecanjima od smeđeg pojasa na dalje, a natjecatelji s nižim pojasevima će biti diskvalificirani ako uporabe te poteze.

Ipak, mnogi zglobni koštci koji obuhvaćaju ručne zglobove, lakat, ramena ili gležnjeve su dozvoljeni jer ti zglobovi ima veću savitljivost i sigurni su pod pravilima natjecanja. Usto, u nižim nivoima natjecanja, neki borci koriste poteze čija je jedina svrha zadati bol njihovim protivnicima, u nadi da će tapkati. U to spada guranje prstnih zglobova u određene točke u tijelu, držanje protivnikove glave da im se izmori vrat (zvano «otvarač konzervi» ili kubi-hishigi) i stavljanje tjelesne težine na prsnu kost, vanjska rebra ili slične osjetljive kosti. Ti potezi nisu pravi predajni hvatovi i izbjegavaju se ili brutalno kontriraju na srednjim ili visokim nivoima natjecanja. Generalno, služe za distrakciju.

Većina BJJ gušenja uključuje stezanje karotidne arterije (uzrokujući hipoksiju). Tehnički to nisu «gušenja» već «davljenja»; ali, izraz «gušenje» je često krivo uporabljen obuhvaćanjem gušenja i strangulacije. To se razlikuje od instinktivnih pokreta gušenja koji općenito uključuju stezanje dušnika (uzrokujući asfiksiju) – legitimno gušenje. Iako je ta razlika suptilna ona je zapravo važna. Zračna gušenja su manje učinkovita nego davljenja i kao posljedica može doći od ozljede dušnika, čak i do smrti. Kontrastno, krvna gušenja (davljenja) direktno prekidaju dotok krvi u protivnikov mozak izazivajući brz gubitak svijesti bez oštećenja unutarnje strukture. Biti «gušen» tako je zapravo relativno sigurnije sve dok je gušenje prekinuto odmah nakon gubitka svijesti puštajući krv (a time kisik) natrag u mozak prije nego što nastupa nedostatak kisika. Ali, ne bi se smjelo to prakticirati bez nadzora.