Osnove teorije ronjenja
SPECIFIČNOST BORAVKA POD VODOM
Evolucijskim razvojem čovjek je razvio čula i sposobnosti prilagođene boravku na kopnu. Boravak u vodi i pod vodom predstavlja za čovjeka ulazak u njemu neprirodnu okolinu, u kojoj njegove biološke i fiziološke osobine postaju nedovoljno primjerene za dugotrajniji boravak.
Vid pod vodom postaje vrlo slab, disanje nemoguće, kretanje otežano i usporeno, toplina tijela ne može se održavati i sluh postaje u većoj mjeri neupotrebljiv, jer se ne može odrediti izvor i smjer zvuka. Time je čovjek morao pribjegavati iznalaženju rješenja pomoću kojih njegov boravak u vodi i pod vodom može biti dugotrajniji i fiziološki pouzdan. Tehnološkim napretkom nastanak i razvoj ronilačke opreme
DISANJE U RONJENJU
Pri prvom susretu s fenomenom disanja pod vodom početnici nenaviknuti na ovaj način disanja pribjegavaju brzom i plitkom disanju. Ovo je potrebno izbjegavati i navikavati se disati polaganim ritmom i dubokim udisajima bez zadržavanja daha. Pravilnim disanjem izbjegavamo zapuhavanje pod vodom, a ispravnim disanjem trošimo manje zraka i lakše regulišemo plovnost pod vodom.
Ukupni volumen pluća podijeljen je na dva osnovna volumena - kapaciteta pluća izražena u litrama: vitalni i rezidualni kapacitet pluća.
Vitalni kapacitet pluća nadalje je podijeljen na obični udisajni volumen (iznosi oko 500 ml), maksimalni voljni udisajni volumen (dodatnih oko 2000 ml), maksimalni voljni izdisajni (dodatnih 1500 ml). Unutarnji volumen nosne šupljine, usta i ždrijela pripada u obični (stalni) udisajni volumen i naziva se anatomski mrtvi prostor, zbog toga što u tom volumenu (koji iznosi oko 150 ml) preostaje količina zraka koja se efektivno ne koristi za disanje.
Rezidualni volumen predstavlja oko 1500 ml koji preostaje unutar pluća nakon izvršenog maksimalnog izdisaja, zrak iz ovog volumena nikada ne možemo izdahnuti. Prema ovim podjelama i anatomskim konstitucijama, vitalni kapacitet pluća muškaraca iznosi oko 4000 ml, a kod žena iznosi oko 3000 ml. Kod sportista ovi kapaciteti mogu biti veći i za 50% - 80%.
BLOOD SHIFT EFEKT KOD RONJENJA NA DAH
Kako unutarnji volumen pluća zbog povećavanja vanjskog pritiska kod ronjenja na dah opada i time pluća doživljavaju skupljanje, u našem organizmu u tim uslovima dubokog ronjenja (velikog vanjskog okolnog pritiska ambijenta) nastaje obrambeni mehanizam protiv daljnjeg smanjenja volumena pluća. Plućno tkivo srazmjemo povećanjem okolnog pritiska (tj. smanjenjem volumena pluća) upija određenu količinu krvi iz velikog krvotoka. Krv kao tekućina je nestlačiva (za razliku od plinova), te se time sprječava dalje skupljanje plućnog tkiva. Taj efekt se naziva "blood shift" i isključivo je vezan za ronjenje u apnei.
HIPERVENTILACIJA I HIPOKSIJA U APNEI
Statistike pokazuju da je apnea u poslijednjih deset godina najčešći uzrok stradavanja ronilaca na Jadranu, najčešće podvodnih ribolovaca. U želji da u jednom zadržavanju daha što duže ostanu pod vodom, "apneaši" pribjegavaju hiperventilaciji (forsiranom brzom i dubokom disanju prije zarona). Poneki ronioci neznajući ili ignorirajući mehanizam nastanka hipoksije, forsiraju hiperventilaciju do krajnjih granica. Kisik se u našoj krvi uglavnom prenosi preko eritrocita, vezan za hemoglobin.
Hemoglobin se pri normalnom disanju zasićuje kisikom oko 98%, te se dodatnom hiperventilacijom ne postiže dodatna oksigenizacija organizma. Hiperventilacijom se izbacuje veća količina CO2 iz tijela. Razina CO2 u krvi je glavni regulator podražaja na udah. Kako hiperventilacijom prije urona smanjimo količinu CO2 u krvi, "umjetno" smo produžili vrijeme boravka pod vodom, odnosno vrijeme potrebno da se u procesu metabolizma nakupi dovoljna količina CO2 za podražaj na udah. Istovremeno u metabolizmu se troši kisik. Ukoliko smo toliko "zavarali" centar za disanje da produžimo boravak pod vodom sve do tenutka kada količina preostalog kisika u krvi nije dovoljna za zadovoljenje potreba mozga za kisikom - dolazi do nesvjestice. Onesviještenom roniocu bez pomoći partnera sigurno prijeti utapljanje.
AUTONOMNI RONILAČKI APARAT (ARA)
Autonomni ronilački aparat (ARA) s komprimiranim zrakom zasigurno je sistem za disanje koji predstavlja najbolje rješenje našeg dugotrajnijeg boravka pod vodenom površinom. Osigurava dugu autonomiju disanja pri ronjenju, određenu količinom komprimiranog zraka u ronilačkom spremniku (boci), a redukcija pritiska zraka iz spremnika pod visokim pritiskom na pritisak okoline (uslov normalnog disanja s ovim sistemom) osigurava se preko sistema hidrostatskog regulatora. Upravo ova tehnička usavršavanja izvedbe hidrostatskog regulatora za disanje komprimiranog zraka iz spremnika pod visokim pritiskom na zahtjev (stvaranjem podpritiska pri udahu u suhoj komori regulatora), izazvalo je prekretnicu u ronilaštvu.
Dva mlada oficira francuske ratne mornarice, Gagnan i J.J.Cousteau, tokom 1943. godine konstrukcijom ovog prvog modela ronilačkog hidrostatskog regulatora otvorili su nezaustavljiv put sve bržem razvoju ronilaštva. Do današnjih dana ronilački hidrostatski regulator tehničkim usavršavanjima dosatigao je nove pouzdane i uspješne konstrukcije i današnje izvedbe uglavnom su dvostepene (redukcija disajnog plina visokog pritiska iz boce reducira se na pritisak okoline u dva koraka - stepena). Ronilački spremnik pod visokim pritiskom, hidrostatski regulator i sistem montaže spremnika s komponzatorom plovnosti čini sistem koji nazivamo autonomni ronilački aparat (ARA).
KRETANJE NA VODI I POD VODOM
Već je rečeno kako je čovjek evolucijski prilagođen za lako kretanje na kopnu, premda osjeća veliku vezanost za vodu. Plivanje je zasigurno latentno zastupljeno u čovjekovim genima, kao i velikom broju kopnenih živih bića. Osiguravanje bržeg kretanja na vodi i pod vodom započelo je kao rezultat ljudske inventivnosti. Prve peraje za brže i lakše kretanje čovjeka u vodi idejno je konstruisao Leonardo Da Vinci i te prve vizije poznatog uma ljudske povijesti nisu umnogome izmijenjene do današnjih dana. Tajna je u tome što je Leonardo, zasigurno pažljivo promatrajući živi svijet oko sebe čistim naučnim i logičkim pristupom, oponašao samu prirodu - rješenje koje je priroda dodijelila ribama. Stoga i današnje peraje kroz niz tehnoloških rješenja predstavljaju sve bolju imitaciju peraja koje je evolucija usavršila kod stanovnika vodenog okruženja.
Peraje
Prema konstrukciji peraja razlikujemo više vrsta, zavisno o njihovoj namjeni u plivanju i ronjenju. Sve u osnovi imaju iste konstruktivne elemente: savitljivi list za postizanje što bolje propulzije pri plivanju i ležište za stopalo noge, koje može biti zatvorenog tipa za bosu nogu ili otvorenog tipa (sa zateznim remenom ako koristimo ronilačke čizmice). List peraje izrađuje se od gume, plastike, karbonskih materijala ili kombinacije svih navedenih elemenata. Stopalo za pričvršćivanje na nogu može biti od gume, ponekad i kombinacije materijala (zbog udobnosti i ugodnijeg kontakta s kožom). Remen za pričvršćivanje peraje s otvorenom petom također se izrađuje od gume.
PERAJE SA ZATVORENOM PETOM
Ovaj model peraja prilagođen je za najširu upotrebu i često je koriste rekreativci koji osim osnovne opreme (maske, peraja i disalice, tzv. MPD oprema, u stranoj literaturi nazvana ABC oprema) ne koriste ostale elemente ronilačke opreme. Obuva se na bosu nogu, a po veličinama su numerisane kao i standardna obuća. Ukoliko želite koristiti i neoprenske čarapice kao sastavni dio ronilačke opreme (odijela), moraju se odabrati peraje većeg broja kako bi bile udobne za plivanje sa neoprenskim čarapama (odabir većeg broja peraje zavisi izravno o debljini neoprena).
PERAJE S OTVORENOM PETOM
Ukoliko ronimo s mekim neoprenskim čarapicama sa đonom, a posebno ukoliko koristimo neoprenske čizmice s krutim đonom ili suho odijelo (koje ima ugrađene čizme), peraje s otvorenom petom su neizostavne. Lako se remenom podešavaju prema veličini stopala, odnosno čizmice, a regulacijske kopče remena pričvršćene na tijelo stopala peraje slično su konstruisane kao i kopče remena kod ronilačke maske. Kod obuvanja ove vrste peraja, remen se postavi ispod stopala kako ne bi ometao navlačenje peraje na čizmicu. Zatim se nakon postavljanja čizmice (stopala noge) u ležište peraje remen prebacuje preko pete stopala noge u visinu donjeg dijela Ahilove tetive. Tim načinom peraje se lako i skidaju, a pri tome se izbjegava uplitanje remena ili gubitak kopče za regulaciju dužine remena. Kopče za regulaciju dužine remena imaju često mogućnost skidanja pritiskom na plastične usadne zube kopče, ali to bi trebalo izbjegavati jer lako može otpasti sa nosača na stopalu peraje. Gubitkom ovog naizgled neznatnog elementa u opremi vaša peraja postaje neupotrebljiva i ronjenje može biti onemogućeno. Zamolite vašeg instruktora ronjenja da vam te elemente upotrebe kopče peraje dodatno demonstrira.
ODABIR PERAJE
Kod odabira odgovarajuće peraje potrebno je izbjegavati uske ili široke nasjede za stopalo. Ukoliko je stopalo peraje preveliko (preširoko) postoji mogućnost ispadanja i gubitka peraje, kao i nepotrebnih opterećenja mišića noge što može izazvati grčeve mišića. Također, ukoliko je stopalo peraje preusko za stopalo noge, može doći do usporavanja ili onemogućavanja normalne cirkulacije krvi u stopalu. U ronjenju ovakvi problemi mogu izazvati niz drugih neugodnosti kod ronioca, te je prije odabira peraje potrebna konsultacija s instruktorom. Idealno je prije kupovine peraje isprobati nekoliko vrsta peraja u klubu ili ronilačkom centru i potom odabrati onu vrstu i model peraja za koje u praksi znamo da nam u potpunosti odgovaraju
OČUVANJE TOPLINE TIJELA U VODI
Zbog gustoće morske vode, gubitak tjelesne topline u vodi (ili pod vodom) 25 puta je brži nego na zraku. Stoga je za ronjenje potrebno koristiti ronilačka odijela koja prvenstveno pružaju termičku zaštitu našeg tijela i fizičku zaštitu od mogućih površinskih ozljeda kože ili tkiva pod vodom. Dakle, gubitak tjelesne topline (hipotermija) sprječava se preventivno upotrebom ronilačkih odijela. Tjelesnu toplinu gubimo opstrujavanjem vode uz naše tijelo (kondukcija) i zračenjem topline preko površine ronioca (konvekcija). Tokom ronjenja ukoliko osjetimo pothlađivanje potrebno je prekinuti ronjenje.
RONILAČKO ODIJELO
Odijela prema konstrukciji, načinu termičke zaštite i upotrebe dijelimo na mokra, polusuha i suha odijela. Obično su izrađena od neoprena, materijala sličnog spužvastoj gumi koja u sebi sadrži veliki broj sitnih zračnih mjehurića. Time neopren daje dodatnu plovnost roniocu i da bismo zaronili bez teškoća moramo pozitivnu plovnost kompenzirati upotrebom pojasa s olovnim tegovima.
Kako ronilačko odijelo pruža toplinsku zaštitu i u njemu lako zadržavamo toplinu, tokom ljetnih dana moguće je i pregrijavanje tijela u odijelu ukoliko smo opremljeni izloženi suncu. Ukoliko tako prekomjerno zagrijanog tijela (hipertermija) naglo skočimu u hladniju vodu (posebno ukoliko to činimo skokom na glavu), postoji opasnost od pojave zvana hidrokucija. To je naglo sužavanje tkiva i krvnih žila zbog skoka u hladnije vodeno okruženje i time krv (koja kao tekućina nije stišljiva) naglo biva potisnuta kroz krvotok iz periferije (najčešće noge) prema središnjem dijelu organizma i sredogruđu. Ovaj nagli nalet krvi u krvožilni sistem, neposredno uz srce i čak i u samo srce, može naglo opteretiti i izazvati poremećaj ritma rada srca, pa ponekad i srčani udar. Stoga, prije ulaska u vodu opremajmo se u hladu ukoliko je to moguće, ali uvijek oprezno postupno ulazimo u vodu ili se postupno hladimo preko odijela kako ne bismo bili pregrijani u njemu.
MOKRO RONILAČKO ODIJELO
Ovo je tip odijela koji je u sportsko-rekreativnom ronjenju najčešće u upotrebi. Naziva se mokro ronilačko odijelo, jer manjim dijelom propušta vodu pod odijelo kroz rukave, nogavice i kapuljaču. Taj tanki sloj vode između neoprena i naše kože biva brzo zagrijan našom tjelesnom toplinom i predstavlja termoizolacijski sloj između kože i neoprena. Ukoliko nam je mokro neoprensko odijelo neodgovarajuće veličine, odnosno veće nego što nam je to potrebno, više će vode ulaziti pod odijelo i cirkulirati uz našu kožu, te tako naše tijelo neće moći zagrijavati sloj vode. To će nadalje izazvati hlađenje ili čak i pothlađivanje tijela. Najčešće se debljina neoprenskog odijela kreće od 2 do 3 mm za toplije uslove, 5 do 6,5 mm za srednje temperaturne uslove i od 7 do 10 mm za hladnije uslove ronjenja. Mokro odijelo sastoji se od hlača kao donjeg dijela (sa ili bez naramenica), i gornjeg dijela koja se oblači kao jakna.
Gornji dio može imati zip-zatvarač, postavljen okomito po visini prednje strane, ukoso do ramena ili pak sve do kapuljače. Za ronjenje na dah najčešće se koristi odijelo bez zip-zatvarača na gornjem dijelu, a postoji više vrsta odijela za ronjenje na dah zavisno o unutrašnjem termoizolacijskom sloju, vanjskoj površini odijela (za ronjenje na dah često je površina glatka zbog manjeg otpora vode pri ronjenju). Kapuljača je danas najčešće sastavni dio gornjeg dijela odijela, a za toplija mora koristi se odijelo bez kapuljače. Izrađena je također od neoprena, kao i rukavice i čarape.
U autonomnom ronjenju najčešća je upotreba neoprenskih čizmica sa tvrdim đonom radi lakšeg i udobnijeg kretanja po kopnu (obali) prije ili nakon ronjenja. Pored kapuljače koja je podrazumljivo preporučljiva u ronjenju, upotreba rukavica i čizmica (odnosno neoprenskih čarapa) poželjna je zbog termičke i fizičke zaštite šaka i stopala. Nekim roniocima smetaju rukavice, jer djelimično smanjuju osjećaj manipulativnosti prstiju šaka pri opremanju i ronjenju. Iako rukavice naizgled ometaju udobnost pri ronjenju, one sprječavaju ozljede šaka u doticaju sa tvrđima predmetima tokom ronjenja: metalne konstrukcije pri ronjenju na olupinama, oštre stijene, moguće ubodne rane od raznih morskih organizama i drugo. Osim toga, površina šaka i stopala nije zanemariva, te je potrebna upotreba tih neoprenskih dijelova ronilačkog odijela zbog kompletne termičke zaštite organizma.
POLUSUHO RONILAČKO ODIJELO
Polusuho odijelo također je izrađeno od neoprena. Zbog posebnih neoprenskih narukvica na rukavima, nogavicama i obrazini kapuljače, sprječava se ulazak ubičajene količine vode pod odijelo i u najčešćim izvedbama ima na leđima (preko ramena) vodonepropusni zip-zatvarač. Namijenjeno je za ronjenje u hladnijim ili nečistim vodama, a koriste ga i profesionalci u prilikama višesatnog ronjenja (voditelji ronilačkih škola, ronjenja u podvodnim radovima i slično) zbog mogućnosti lakšeg održavanja tjelesne topline.
SUHO RONILAČKO ODIJELO
Suho odijelo je namijenjeno za ronjenja u hladnim vodama, a često se koristi i u profesionalne svrhe (podvodni radovi i slično). Vrlo je zastupljeno za ronjenja u špiljama i za tehnička ronjenja (ronjenja s plinskim mješavinama), posebno na većim dubinama. Ispod suhog odijela može se nositi i posebno pododijelo izrađeno od udobne meke tkanine, a za hladnije uslove od „thinsulate“ materijala. Samo odijelo izrađeno je ili od presovanog neoprena ili od impregniranog vodonepropusnog platna ili sličnog materijala, ima „orukvice“ od latexa ili neoprena, a čizme su sastavni dio odijela. Suho odijelo ima unutrašnji promjenljivi volumen zraka što regulacijom sprječava gnječenje kože odijelom padom volumena (povećanjem vanjskog pritiska). Količinu zraka u odijelu regulišemo ventilom na prsima. Ventil je spojen crijevom za dovod zraka iz prvog stepena hidrostatskog regulatora, dakle koriste se rezerve zraka iz ronilačkog spremnika. Izlazni ventil obično je smješten na gornjem dijelu lijevog rukava i podizanjem ramena zrak pod pritiskom izlazi iz odijela. Regulacijom volumena zraka u suhom odijelu moguće je mijenjati i plovnost tokom ronjenja. Za ronjenje u suhom odijelu potrebno je završiti posebnu obuku (ronilačka specijalnost "Ronjenje u suhom odijelu") koju prema CMAS-ovom pravilniku organiziraju licencirani instruktori za tu specijalnost.
REGULACIJA PLOVNOSTI RONIOCA
Osnovna regulacija plovnosti postiže se upotrebom pojasa s olovnim tegovima. Potrebno je odrediti količinu, tj. težinu tegova zavisno o debljini odijela i prema uslovima ronjenja. U početku se uvijek konsultujte s vašim instruktorom o težini tegova koje na pojasu morate imati prije svake vrste ronjenja, jer su različiti uslovi u ronjenju na dah i ronjenju s autonomnom opremom. Kod ronjenja na dah potrebno je biti u pozitivnoj plovnosti iz sigurnosnih razloga. Pri izronu poželjno je da nam je dolazak na površinu u zadnjim metrima olakšan uzgonom koje nam daje neoprensko odijelo. Kod ronjenja s ARA pravilno ste izbalansirani ukoliko u mokrom odijelu s određenom količinom olova na pojasu u okomitom stavu, uz izdahnuti zrak iz pluća, vodena površina dopire do razine vaših očiju.
IZJEDNAČAVANJE PRITISKA U UHU
Kada zaranjamo pod vodenu površinu, okolni pritisak je u porastu povećanjem dubine. Time je i veća razlika pritiska između okoline i pritiska u komori srednjeg uha. Pri tome dolazi do djelovanja povišenog vanjskog pritiska na bubnu opnu uha, a to osjećamo kao pritisak u ušima, ako je vanjski pritisak veći dolazi i do bola. Tu pojavu moramo spiječiti kompenzacijom pritiska u srednjem uhu. Izjednačavanje pritiska u ušima postižemo tzv. "Valsalvinim manevrom". Izvodimo ga tako da stiskajući obje nosnice puhnemo u nos. Iz usne i nosne šupljine zrak pod pritiskom prolazi kroz Eustahijeve tube, prodire u komoru srednjeg uha i sa unutrašnje strane izjednačava pritisak i ispravlja bubnjić. Postupak vršimo nakon dovršenog udisaja. Preporučljivo je kompenzirati desnom rukom, što češće i nikada ne čekati da osjetimo bol u uhu, već neposredno prije osjeta pritiska na bubnu opnu. Postoje i druge metode izjednačavanja pritiska kao što je metoda MarcanteOdaglia. Pritisak se kompenzira zatvarajući nosnice prstima bez puhanja, putem pritiska kojeg vrši pritisak jezika o nepce i pokretanjem mišića donje vilice. Za tehniku Marcante-Odaglia ronilac mora imati prirodne predispozicije, odnosno mali je broj ronilaca koji mogu koristiti ovu tehniku kompenzacije.
ČOVJEK U OKRUŽENJU POVIŠENOG PRITISKA
Na kopnu, u nama prirodnim uslovima življenja, ljudsko tijelo je adaptirano na okolni pritisak koji iznosi 1 bar. Iznos od jednog bara je iznos pritiska od 1 kg/cm2 (lb=750 mm Hg) na 0 m nadmorske visine (na nivou mora). Na višim nadmorskim visinama pritisak opada, a što u ronjenju ima posebnu važnost ukoliko ronimo u vodama na većim nadmorskim visinama (o tome će se govoriti kasnije). Ovaj pritisak stvara prvih 10 km zračnog stuba, dakle dijela atmosfere koji je najgušći. Iznad 10 km visine atmosfera postaje vrlo rijetka i promjene pritiska su manje i za nas nebitne. Iznos ovoga pritiska koji djeluje na naše tijelo ne osjećamo kao smetnju, iako proračunski to iznosi oko 15 do 20 tona "težine" na našem organizmu (u pretpostavci da naše tijelo ima površinu od oko 1,5 do 2 m2). Gotovo 60% našeg tijela čine tekućine, pa se tkiva i ponašaju kao tekućine (nestlačivost), a promjene pritiska stoga možemo osjećati isključivo u tjelesnim šupljinama ispunjenim zrakom (pluća, srednje uho, sinusi). U svim uslovima promjene okolnog pritiska moramo izjednačiti i pritisak u ovim šupljinama.
RONILAČKI INSTRUMENTI
MANOMETAR
Učestala kontrola preostale količine zraka u spremniku tokom ronjenja jedan je od najvažnijih elemenata sigurnosti ronjenja. Nekada su ventilne grupe na spremnicima imale mehanički ventil rezerve, koji je oprugom sile 70 bara zatvarao dotok zraka kada bi pritisak u spremniku postigao tu vrijednost. Povlačenjem metalne šipke uz spremnik ronilac je oslobađao oprugu i tada započinjao izron. Zbog određenih nepouzdanosti ventila rezerve, ovaj sistem kontrole pritiska zraka u spremniku zamijenjen je instrumentom za mjerenje pritiska manometrom.
Manometar može biti digitalni, ali je najčešće; analogne izvedbe (s kazaljkom i mjernom skalom) i visokotlačnim crijevom koje se spaja na prvi stepen regulatora na HP priključak. Ukoliko uz manometar u gumenom zaštitnom kućištu imamo i dodatne instrumente (dubinomjer, računalo i kompas) taj set nazivamo (u ronilačkom rječniku) konzola. Manometar na kružnoj mjernoj skali ima označeno područje rezerve zraka crvenim ili narančastim poljem (1/3 od ukupnih 200 bara zraka u početku ronjenja, rezerva je na 70 bara). Smatra se da je neizostavno ograničenje rezerve najmanje 50 bara, tako da manometri imaju ovo polje označeno crvenom bojom od 50 bara do nule. U svakom slučaju, preostala količina zraka signalizira se članovima ronilačke grupe već na 100 bara (polovina preostale količine). Kada prvi ronilac potroši zrak do ograničenja od 50 bara, započinje izron cijele grupe bez obzira na preostali zrak kod ostalih ronilaca.
DUBINOMJER
Dubinomjer je instrument koji spada u obavezan dio ronilačke opreme, ukoliko ne koristimo ronilačko računalo (dubinomjer je temeljna funkcija svakog ronilačkog računala). Postoje analogne i digitalne izvedbe, a može se nositi zasebno na ruci kao i sat ili je u kućištu konzole s manometrom. Analogni dubinomjeri imaju osnovu mjernu kazaljku dubine (najčešće crne boje) koja pomicanjem povlači za sobom i manju crvenu kazaljku samo u smjeru povećanja dubine. Kada se dubina smanji i crna kazaljka pokazuje stvarnu dubinu (manja od maksimalne postignute), crvena kazaljka ostaje na položaju maksimalne dostignute dubine. Podatak najveće postignute dubine ronjenja neophodan nam je za proračun dekompresijskog režima pri izronu. Nakon ronjenja, okretanjem srednje osovine kazaljki dubinomjera, pomičemo crvenu kazaljku na nultu vrijednost. I digitalni dubinomjeri imaju mogućnost mjerenja dubine obično s preciznošću i do 0,1 metar. Vrlo su pouzdani i opremljeni s dodatnim funkcijama. Najučestaliji modeli imaju opcije mjerenja vremena ronjenja (automatski se uključuju pri ulasku u vodu), trenutačne i najveće postignute dubine, pa i temperature vode. Često imaju opciju kontrole brzine izrona (slikovni ili zvučni alarm) i ugrađenu memoriju s podacima o posljednjim ronjenjima (tzv. DIVE LOG sa 4 do 9 ronjenja ili čak i više, zavisno o modelu).
RONILAČKI SAT
Kao i ostali instrumenti i ronilački sat spada u obaveznu ronilačku opremu koju uz dubinomjer mora imati svaki ronilac. Vrijeme ronjenja i najveća postignuta dubina osnovni su podaci za proračun režima izrona i bez tih podataka možemo smanjtiti stepen sigumosti ronjenja. Satovi također mogu biti (klasični) analogni ili digitalni, a moguće su i kombinacije. Neki modeli imaju i opciju s termometrom i dubinomjerom. Pri odabiru je važno znati za koji je maksimalni pritisak sat predviđen. Certifikat proizvođača na poleđini sata pokazuje ili iznos u barima ili metrima dubine. Među roniocima uobičajeno se koriste satovi koji su predviđeni za pritisak do 200 m dubine (naravno, ta dubina se ne postiže, ali je izdržljivost kućišta sata predviđena za tolika opterećenja).
Analogni ronilački sat lako je prepoznatljiv po kružnom pomičnom prstenu koji se jednosmjerno rotira. Taj prsten sa izgraviranom klasičnom minutnom kružnom skalom služi nam za postavljanje nulte pozicije skale (0 minuta, tj. položaj 12 sati) na trenutačni položaj minutne kazaljke realnog vremena u trenutku urona. Tako izbjegavamo proračune za vrijeme ronjenja, jer (primjerice) ne moramo brinuti da li smo uronili u 17 minuti (nekog sata) i ronjenje je planirano u trajanju od 27 minuta, već samo pratimo 27 minuta minutne kazaljke orijentacijom prema vanjskom minutnom prstenu. Ukoliko ronimo s digitalnim dubinomjerom s opcijom mjerenja trajanja ronjenja, kao i ukoliko ronimo s ronilačkim računalom, sat nije obavezan za ronjenje.
KOMPAS
Za orijentaciju pod vodom neophodan nam je kompas, ali ne spada u obavezan dio ronilačke opreme. Poželjno je da ga ima voditelj ronilačke grupe, a posebno je važan ukoliko se roni po ravnom terenu bez orijentira, na podvodnim brakovima ili nepravilno konfiguriranom dnu, te posebno noću. Podloga je često flourescentna, pa kratkotrajnim osvjetljavanjem svjetiljkom skala kompasa ostaje vidljiva duže vrijeme. Važnost kompasa dolazi do izražaja kada ronimo sa ciljem pretraživanja morskog dna, a osnovni je instrument u natjecanjima u podvodnoj orijentaciji (dio je sklopa koji sadrži kompas, daljinomjer i dubinomjer). Za podvodnu orijentaciju koriste se kompasi sfernog kućišta naplavljeni uljem ili nekim drugim tekućim sredstvom koje amortizira nagle pokrete i vibracije. Na tržištu se mogu naći i digitalne izvedbe kompasa.
RONILAČKO RAČUNALO
Krajem 80-ih godina pojava ronilačkih računala za proračunavanje realnih režima ronjenja i dekompresijskih režima izrona predstavljalo je nagli skok u poboljšanju sigurnosti ronjenja i učinilo je ronjenje dostupnije i sigurnije i rekreativcima, a ne samo uvježbanim roniocima. Računalo je opremljeno mnoštvom funkcija od kojih su najosnovnije: mjerenje trenutačne i najveće postignute dubine, trajanje ronjenja, signalizacija ulaska u dekompresijski režim i signalizacija trajanja pojedinog dekompresijskog zastanka.
Dodatne funkcije su: proračun preostale količine vremena do ulaska u DECO režim, signalizacija prebrzog izrona, trajanja deco-zastanka u minutama na određenim dubinama, proračun ukupnog vremena do izrona (uključujućitrajanje dekompresije), termometar, DIVE LOG za pohranu podataka o posljednjim ronjenjima, mjerenje površinskog intervala između dva ronjenja, mjerenje ukupnog vremena desaturacije azota/dušika, ustanovljavanje promjene nadmorske visine nakon ronjenja i automatsko planiranje ronjenja ukoliko se započinje naredno ronjenje na većoj nadmorskoj visini, NO FLY interval (vrijeme u kojem zabranjeno letjeti avionom nakon ronjenja), DIVE PLAN za planiranje narednog ronjenja na osnovu prethodnog (krivulja ne-dekompresijksog režima), mogućnost obrade podataka DIVE LOG-a povezivanjem na računar, analiza dijagrama ronjenja za svako ronjenje u memoriji ronilačkog računala i mnoge druge.
Sa svim ovim funkcijama, ronjenje s ronilačkim računalom osigurava nam sigurnije ronjenje, a novi modeli imaju i opcije praćenja dinamike potrošnje zraka (mjerenje protoka zraka kroz prvi stepen regulatora) i proračune režima ronjenja na osnovu tih podataka (preostala količina zraka i dozvoljeno trajanje ronjenja, režim saturacije zavisno o potrošnji i dubini i sl.).
O ronilačkom računalu i modelima moglo bi se opširno govoriti. Stoga se u ronilačkim asocijacijama organiziraju i nastavni programi ronilačke specijalnosti: Ronjenje s ronilačkim računalom. Važno je znati mogućnosti i način rada računala koje koristite, nikada ne ronite s nepoznatim instrumentima jer se time izlažete riziku, a informirajte se kod vašeg instruktora ronjenja o računalima, modelima i pogodnostima uporabe pojedinih modela. Ukoliko vaš partner u ronjenju koristi ronilačko računalo, zatražite da vam pokaže njegove osnovne funkcije kako biste mogli pratiti njegov režim ronjenja. U slučaju nezgode u ronjenju, vaša i njegova sigurnost može zavisiti o tome koliko poznajete rad s njegovim računalom i da li su vam razumljivi podaci prikazani na računalu.
PLANIRANJE RONJENJA
PLANIRANJE RONJENJA - ORGANIZACIJA
Ukoliko ste imali dugu pauzu u ronjenju ili imate želju obnoviti svoju vještinu, potražite vašeg instruktora da vam "osvježi" naučene teorijske i praktične lekcije. Provjerite ispravnost, kompletnost i praktičnu funkcionalnost svoje opreme u bazenu ili zatvorenim vodama. Prilikom planiranja ronjenja, putovanja ili aranžmana, ne činite to u poslijednji trenutak, već to učinite na vrijeme. Ukoliko planirate roniti u ronilačkom centru ili želite napredovati u ronilačkim kategorijama, potražite sve informacije prije nego li isplanirate odlazak na put. Ispitajte mogućnosti školovanja za napredne ronilačke kategorije i specijalnosti, mogućnosti broja ronjenja i veličinu grupa ronilaca, odlike ronilačkog centra, plovila, osiguranja, blizinu medicinskih ustanova, te cijene ronjenja i usluga. Vaša je dužnost sa sobom ponijeti svoje ronilačke isprave, ronilačku iskaznicu, važeći ljekarski pregled i druge dokumente.
PLANIRANJE RONJENJA - BRIEFING
Prilikom planiranja ronjenja moramo obratiti pažnju na neke preduslove ronjenja. Planirajte osim opreme ponijeti sa sobom odjeću, dovoljno tekućine, jer prekomjerno izlaganje suncu može uzrokovati dehidraciju. Imajte u vidu vaše zdravstveno stanje (npr. mogućnost kompenzacije pritiska u ušima i sinusima), osjećate li se odmorni i spremni za ronjenje (npr. da li ste prethodnu večer na vrijeme otišli na spavanje, da li ste konzumirali alkohol u umjerenim količinama). Razlikujemo organizovano i samostalno ronjenje. Osnovni preduslov sigurnog ronjenja je roniti u paru.
Kod organizovanog ronjenja, ronite u grupi (od tri do pet ronilaca) i sve o ronjenju saznajete od voditelja ronjenja. Kratak dogovor prije urona nazivamo "briefing" (čitaj: brifing), kojeg vodi voditelj ronjenja. Sve eventualne nejasnoće oko predstojećeg ronjenja moraju sc raspravili i razjasniti na briefingu prije urona. Samostalno ronjenje ne podrazumijeva to da ronite "samostalno", dakle, bez partnera. Time narušavate osnovno ronilačko pravilo koje glasi: NIKADA NE RONI SAM!. Kod samostalnog ronjenja, vaš partner i vi napraviti ćete briefing i dogovoriti sve pojedinosti za predstojeće ronjenje. Tada zajednički snosite odgovornost za sigurnost i ispravnost ronjenja.
FORMIRANJE RONILAČKIH GRUPA
Kod organizovanog ronjenja voditelj ronjenja vodi računa kako će formirati ronilačke grupe i parove. Ronilački par ćemo odrediti najprije prema kategoriji, odnosno obučenosti oba ronioca. Najbolje je da se ronilački par sastoji od jednog iskusnijeg ronioca i drugog partnera koji može biti i početnik. Prilikom određivanja ronilačkih parova uzet ćemo i sljedeće parametre: kondicija, potrošnja zraka, psihička pripremljenost i primjereno odabrana suvremena ronilačka oprema. Ronilački partneri moraju prije urona dobro upoznati opremu svoga partnera kao i njezinu ispravnost. Ronjenje je zabava i užitak kojeg trebamo podijeliti sa partnerom. Sigurno ronjenje je u paru i ugodno. Pored toga, partner vam pomaže oko ispravne montaže opreme, kontrole njezine fiinkcionalnosti i raspremanje iste.
INFORMACIJE O MJESTU RONJENJA
Na mjesto ronjenja po mogućnosti dolazimo u najbolje vrijeme za uron. Obzirom na lokaciju ronjenja uzimamo u obzir meteorološke uslove, vidljivost, temperaturu, strujanja, te maksimalnu dubinu i vrijeme urona. Određujemo pravac kretanja ronjenja i približno mjesto izrona. Provjeravamo ronilačke znakove s partnerom i postupke u slučaju odvajanja. Držite se standardnog dogovorenog plana na briefingu i ne odstupajte od njega osim u slučaju sigurnosti ronjenja.
DEBRIEFING NAKON RONJENJA
Kratak osvrt nakon izvršenog ronjenja nazivamo "debriefing" (čitaj: debrifing). S voditeljem ronjenja ili s vašim partnerom, ukoliko ne ronite samostalno, prokomentirat ćete proteklo ronjenje. S vašim partnerom osvrnite se na cjelokupno ronjenje, eventualne izmjene u odnosu na plan ronjenja, podijelite s njim doživljaj ronjenja. Nakon svakog ronjenja okvirno isplanirajte sljedeće ronjenje na istom ili drugom mjestu, kao i druge pojedinosti. Nakon ronjenja spremite opremu u svoju torbu i kad se vratite u ronilački centar posvetite pažnju pranju i čišćenju svoje opreme. Osušite dobro opremu izbjegavajući izlaganje suncu (najbolje je sušenje u hladu) i nakon toga vodite računa o odlaganju svoje opreme u svoju ronilačku torbu ili na određeno suho mjesto u ronilačkom centru.
EVIDENCIJA RONJENJA (LOG BOOK)
Evidencija ronjenja najčešće se ne vodi nakon izvršenih ronjenja. Takva praksu smatramo pogrešnom, jer evidencija ronjenja je umnogome korisna.bTačno zapisivanje ronjenja koristi samome roniocu kao tačna evidencija izvršenih ronjenja za daljnje napredovanje u ronilačkim kategorijama. Služi nam kao informacija koju zapisivanjem ne zaboravljamo, ostaje kao uspomena i nova spoznaja. U log book upisujemo podatke kao što su lokacija, dubina, vrijeme, uslovi u vodi i izvan nje, potrošnju zraka, korištenu opremu, imena partnera ili grupe ronilaca, te pozitivna i negativna zapažanja. Zapisani podaci će nam zasigurno koristiti za naredno ronjenje na istoj lokaciji kao i za planiranje sljedećih ronjenja.Svako ronjenje treba biti ovjereno od strane voditelja ronjenja, odnosno vašeg instruktora, i na vama je da brinete o svome log-booku i tome što u njega upisujete.
Na samom kraju, želimo vam prenijeti jednu poruku, jedan slogan za koji se nadamo da ćete dosljedno primjenjivati u vašim ronilačkim aktivnostima. U izvornom obliku, preuzeto od ronilaca NSS (Nacionalno speleološko društvo iz SAD-a), glasi:
TAKE NOTHING BUT PICTURES, LEAVE NOTHING BUT FOOTPRINTS (BUBBLES), KILL NOTHING BUT TIME.
NE UZIMAJ NIŠTA OSIM FOTOGRAFIJA, NE OSTAVLJAJ NIŠTA OSIM TRAGOVA STOPA (MJEHURIĆA), NE UBIJAJ NIŠTA OSIM VREMENA.