Odbojka na pijesku ima kratku, ali uzbudljivu prošlost. Ovaj sport prvi put se pojavio 1920-ih u Santa Monici na plažama Kalifornije. Odmah je prihvaćen i od žena i od muskaraca. Kako je sunce, plaža, pijeska i uopšteno kultura surfera postajala sve popularnija Americi i u svijetu, odbojci na plazi nije dugo trebalo da se rasiri po cijelom svijetu.
Najefikasnije odbrana je blok.1980-ih godina ovaj sport uzima toliko maha da ga je 1986. godine FIVB priznala kao dio odbojke. Samo deset godina kasnije odbojka na pijesku je debitirala na Olimpijskim igrama u Atlanti i time nadopunila svoj nagli prelaz iz rekreacije u elitni sportski status.
Zbog izuzetno zahtjevnih uvjeta igranja na otvorenom kao sto su sunce, pijesak, vjetar, igrači moraju biti izvrsno pripremljeni, spretni i brzi. Kako jednu ekipu čine samo dva igraca (na površini terena 8x16 metara), i igraju na istoj visini mreže kao i dvoranskoj (2,24 za žene i 2,43 za muškarce), partneri/ce moraju biti izuzetno kompatibilni, jer je inače protivnickoj ekipi vrlo lako zaraditi poene na slabostima jednog od igrača. U aprilu 2002. godine službeno je potvrdjeno i donošenje novih pravila vezanih za dimenzije terena (teren je smanjen sa 9x18 metara na 8x16 metara), nacin bodovanja, te način kvalificiranja na Olimpijske igre u Atini 2004. godine.
Odbojka na pijesku igra se na dva dobivena seta, odnosno moguće je odigrati maksimalno tri seta u utakmici. Prva dva seta se odigravaju do 21 poena na principu kao i u dvoranskoj odbojci, odnosno tako da svaka akcija završava poenom. Treći set, ili tie break, igra se do 15 poena, tako da kod izjednačenog rezultata ekipa mora osvojiti dva poena razlike da bi pobijedila. Gornje granice nema, odnosno igra se sve dok jedna od ekipa nema dva poena prednosti, bez obzira koliki rezultat na kraju bio.
Odbojka na pijesku se sa plaža preselila čak i na planine tako da širom Bosne i Hercegovine imamo veliki broj terena kako za rekreaciju tako i za sportske klubove.